1. Uvod

U poslednje dvije decenije, održivi razvoj je postao jedan od osnovnih principa ekonomske misli i (u određenoj mjeri) formulisanja i sprovođenja politika u svijetu. Koncept održivog razvoja je proizašao iz niza izvještaja Ujedinjenih Nacija i konferencija o održivom razvoju, a dalje je dopunjen Milenijumskom deklaracijom Ujedinjenih Nacija. Prema sadašnjem shvatanju tog pojma, održivi razvoj obuhvata sljedeće:

• Uravnotežen i pravičan ekonomski razvoj koji se može održati u dužem vremenskom periodu;
• Smanjenje siromaštva, kroz osnaživanje siromašnih i obezbjeđivanje njihovog boljeg pristupa neophodnim uslugama i sredstvima;
• Učešće svih zainteresovanih strana u procesu odlučivanja (centralne i lokalne vlasti, nevladine organizacije, privatni/ biznis sektor, profesionalne organizacije, sindikat), uz izgradnju dijaloga i povjerenja i uz razvoj društvenog kapitala;
• Pažljivo upravljanje i očuvanje (u najvećoj mogućoj mjeri) ne-obnovljivih resursa;
• Racionalna/održiva upotreba energije i prirodnih resursa (vode, zemljišta, šuma, itd.);
• Minimiziranje otpada, efikasno sprečavanje i kontrola zagađenja, i minimiziranje ekoloških rizika;
• Unapređenje sistema obrazovanja i zdravstva i poboljšanja u pogledu ravnopravnosti polova;
• Zaštita kulturnih identiteta.

U Crnoj Gori usvojena je Deklaracija o ekološkoj državi u periodu priprema Konferencije u Riju, i učinjeni su prvi koraci ka uvođenju koncepta održivog razvoja u proces donošenja nacionalnih politika. Međutim, kriza iz 90-ih godina je blokirala dalji razvoj i implementaciju koncepta, tako da je ostalo još puno toga da se uradi da bi se prešlo sa retoričke posvećenosti na praktičnu implementaciju.

Struktura i sadržaj Smjernica

Smjernice za NSOR - CG su konzistentne sa Planom implementacije iz Johanesburga i sa Mediteranskom strategijom održivog razvoja. Rađene su na bazi postojećih informacija, bez obzira na nedostatak podataka/nesigurnosti karakteritične za pojedina pitanja.

Inicijalni nacrt Smjernica zasnovan je na postojećim nacionalnim strategijama, studijama i analizama (uključujući između ostalog i Strategiju razvoja i redukcije siromaštva (SRRS ili PRSP), Agendu ekonomskih reformi, Pravce razvoja Crne Gore kao ekološke države, Strategiju regionalnog razvoja, sektorske strategije za čvrsti otpad i otpadne vode, turistički razvoj, itd). Dalja dorada Smjernica biće izvršena kroz radionice i druge vidove konsultacija sa društvenim akterima, kao i kroz doprinos eksperata i mišljenja savjetodavnih tijela koja će pratiti proces izrade NSOR. Radni dio procesa izrade same Strategije odvijaće se kroz tri radne grupe formirane za pitanja: 1) ekonomskog razvoja; 2) upravljanja životnom sredinom i prirodnim resursima; i 3) društvenog razvoja. Konsultativno-participativni dio procesa odvijaće se kroz radionice, okrugle stolove i slične forume koji će definisati opšti okvir za aktivnosti radnih grupa, kako bi se obezbijedila sveobuhvatna obrada tematskih oblasti, identifikovali finansijski potencijali i procedure, utvrdili planovi implementacije i mehanizmi za nadgledanje i evaluaciju učinaka.

Dokument Okvirne smjernice Strategije održivog razvoja Crne Gore sastoji se od pet poglavlja. Postojeće studije i konsultacije predstavljaju osnov za dijagnostički dio Smjernica. Glavni izazovi su obrađeni u Poglavlju II Smjernica, i povezani su sa dokumentom Vizije održivog razvoja. Opis glavnih aktera i zainteresovanih strana dat je u Poglavlju III Smjernica. Mobilisanje aktera i implementacija koncepta uprave biće od presudnog značaja za Strategiju održivog razvoja. Prioritetni sektori gdje su potrebne intervencije da bi se spriječila dalja degradacija životne sredine i poboljšao životni standard/ smanjilo siromaštvo su analizirani u Poglavlju IV ovih Smjernica. Konačno, identifikacija institucionalnih i finansijskih sredstava za implementaciju Strategije održivog razvoja data je u Poglavlju V Smjernica.

Definicija održivog razvoja i ključna uloga uprave/upravljanja

Široko prihvaćena definicija održivog razvoja data je u Brundtland izvještaju kao «zadovoljavanje potreba postojećih generacija bez ugrožavanja mogućnosti budućih generacija da zadovolje svoje potrebe». Vremenom su razvijene i razne druge definicije, koje, između ostalog, uvode i zahtjev za među-generacijskom jednakošću i jednakošću unutar jedne generacije (jednakosti shvaćene u smislu jednakih prava), kao i zahtjev konstantnosti ukupnog kapitala koji se prenosi slijedećoj generaciji. Usvajanje Milenijumske deklaracije u septembru 2000. godine i usvajanje Milenijumskih razvojnih ciljeva na nivou Ujedinjenih Nacija naglasilo je potrebu za iskorjenjivanjem siromaštva, kako bi se obezbijedio uravnoteženi razvoj na globalnom nivou.

Održivi razvoj zahtijeva angažovanje svih aktera u ekonomskoj i socijalnoj areni, kao i stalni dijalog kako bi se prevazišli/ izbjegli obrasci neodrživog rasta i obezbijedili konačni rezultati koji će donijeti najveće koristi svima. Takvi rezultati mogu se postići ukoliko i kada bude postignut sporazum između svih zainteresovanih strana u društvu, i kada njihovi različiti initeresi budu zastupljeni u procesu odlučivanja. Ovo, s druge strane, zahtijeva promjenu konvencionalnih procesa kreiranja i sprovođenja politika i uvođenje koncepta uprave (dobrog upravljanja), čija je implementacija značajno napredovala u razvijenim tržišnim privredama.

Politička volja, dalje i ubrzane institucionalne reforme, usvajanje međunarodnih standarda i izgradnja kapaciteta, predstavljaju neophodne elemente za uvođenje koncepta uprave u Crnoj Gori, čime se stvara socijalni i politički kontekst u kojem je moguće ostvariti ciljeve održivog razvoja. Kreiranje i sprovođenje politika mora biti sve više zasnovano na participaciji i konsultacijama sa ključnim zainteresovanim stranama kako bi se izbalansirani različiti, često konkurentni prioriteti (uključujući ekonomski razvoj, socijalnu sigurnost, zaštitu životne sredine i očuvanje kulturnog identiteta) na način koji će dovesti do smanjenja tenzija, mobilisanja energije koja postoji u društvu i koji će obezbijediti najbolje dugoročne rezultate. Implementacija principa sadržanih u Arhuskoj Konvenciji (uključujući i pristup informacijama i pravdi, kao i pitanje participacije) i u revidiranoj Konvenciji iz Barselone (Članovi 19 i 20) je od ključnog značaja i predstavlja preduslov za održivi razvoj.

Metodološki pristup

Polazna osnova za izradu NSOR - CG biće postojeće informacije (uprkos mogućim nedostacima) i strateška dokumenta, kako ona koja su već usvojena, tako i ona čija je priprema u toku . Strategija će se dakle snažno oslanjati na ono što je već urađeno u relevantim oblastima, nastojeći da cjelovito sagleda prepoznate probleme i dâ novi kvalitet njihovom rješavanju uz poštovanje zahtjeva održivosti.

Iz vizije održivog razvoja (koja obuhvata ekonomsku, socijalnu, ekološku, etičku i kulturnu viziju), biće izvedene smjernice, definisani ciljevi za prioritetne oblasti i akcije za ostvarivanje ciljeva. U tom procesu, veze sa globalnim ciljevima i/ili ciljevima na nivou EU, kao i sa regionalnim pitanjima biće u potpunosti sagledane. U isto vrijeme, razviće se osnov za sistem monitoringa i evaluacije, i definisati indikatori održivosti i pokazatelji učinaka koje je moguće pratiti u Crnoj Gori, a koji su uporedivi na regionalnom/međunarodnom nivou, odnosno koji mogu biti od koristi u procesu pridruživanja EU. Definisanje i implementaciju NSOR - CG treba shvatiti kao proces koji se periodično ponavlja, u kojem će se informacije dobijene iz sistema monitoringa i evaluacije koristiti za dalje usavršavanje i periodično prilagođavanje prvobitno definisanih ciljeva i mjera.

Još jedan važan proces koji će biti promovisan jeste izgradnja partnerskih odnosa između zainteresovanih strana i mobilisanje svih aktera radi učešća u izradi (i implementaciji) Strategije održivog razvoja. Koncept uprave i politička volja su od presudnog značaja, s obzirom da predstavljaju preduslov za djelotvornu i koordiniranu kolektivnu akciju koja je neophodna radi prevazilaženja postojećih razvojnih neravnoteža, kao i radi usmjeravanja privrede i društva na put održivosti. Izgradnja kapaciteta i poboljšanje uprave će stoga predstavljaju sastavni dio procesa izrade i implementacije NSOR.

2. Dijagnoza ekonomskih i socijalnih neravnoteža i ključnih problema životne sredine

Crnogorska ekonomija

Oštar pad do kojeg je došlo tokom devedesetih godina , zajedno sa strukturnim disbalansima socijalističke planske ekonomije iz perioda prije 90-ih, rezultirali su lošim makro-ekonomskim pokazateljima, uključujući i nizak BDP po glavi stanovnika, visoku nezaposlenost , visok trgovinski deficit (turizam je, npr, kao jedna od vodećih izvoznih grana zabilježio oštar pad u odnosu na 80-te) i visok strani dug. Crnogorska ekonomija danas može biti opisana kao nedovoljno efikasna i konkurentna, još uvijek u procesu tranzicije ka tržišnoj privredi.

Posljedice takvih negativnih trendova uključuju: značajne socijalne promjene; zastarjelu infrastrukturu; izražene pritiske na životnu sredinu i prirodne resurse; kao i smanjenje kvaliteta usluga kao što su obrazovanje i zdravstvena zaštita (mada se može reći da je pristup ovim uslugama manje-više zadržan na prethodnom nivou). Negativne socijalne promjene obuhvataju porast siromaštva, nestajanje srednje klase, odliv kvalitetnih i perspektivnih kadrova i odsustvo značajnijeg poboljšanja u oblasti ravnopravnosti polova. Socijalna isključenost/ marginalizacija nekih grupa stanovništva – npr. raseljenih lica i izbjeglica koji su došli zbog konflikata u bivšoj Jugoslaviji, ili siromašnih koji nemaju pristup resursima i uslugama – je takođe postala vidljiva.

Početkom dvijehiljaditih, registrovani su znaci ekonomskog oporavka kao što su makroekonomska stabilnost, skroman rast BDP-a i zaposlenosti. Privatizacija je u toku (masovna vaučerska privatizacija je sprovedena 2000/2001 godine, a privatizacija velikih industrijskih i turističkih kapaciteta putem tenderske prodaje i dalje traje; privatizacija u sektoru energetike predstoji), pri čemu civilni sektor često iskazuje zabrinutost vezano za transparentnost i zaštitu javnih interesa u procesu privatizacije.

Ekonomske reforme su u toku, a trebalo bi ih ubrzati kako bi se dovršio proces tranzicije i poboljšali ekonomski učinci zemlje, čime bi se poboljšala i prespektiva priključenja EU. U isto vrijeme, primjetni su znaci neodrživog rasta – npr. rasta na uštrb prirodnih resursa. Još jedno važno pitanje koje treba riješiti je pitanje raspodjele koristi od ekonomskog oporavka. Potrebni su dodatni napori kako bi se osiguralo da siromašni i ugrožene grupe stanovništva ostvare koristi od rasta . Drugim riječima, zahtjevi za jednakošću i pravičnošću moraju biti zadovoljeni, a negativni efekti liberalne tržišne ekonomije ublaženi.

Postojeći regionalni disbalansi

Trenutnu situaciju karakterišu nerazvijeni sjeverni region i razvijeniji primorski i centralni regioni. Kao rezultat, evidentno je smanjenje broja stanovnika na sjeveru (naročito u ruralnim oblastima) i sve veći pritisak stanovništva na centralni i posebno na primorski region. Prema rezultatima popisa iz 2003. godine, broj stanovnika u jednom od najvažnijih primorskih gradova (Budva) porastao je za 36% u periodu od 1991 do 2003 godine. S druge strane, gustina naseljenosti u primorskom regionu je najveća, s obzirom da stanovništvo živi u uskoj priobalnoj zoni. Stanovništvo se u primorskoj zoni uveća i za nekoliko puta tokom turističke sezone.

Najveći dio siromašnih živi u sjevernom regionu (45% siromašnih, u odnosu na udio u ukupnom broju stanovnika od 31% ). Putevi i ostala infrastruktura su prilično nerazvijeni u ovom dijelu Crne Gore, što predstavlja prepreku za dalji razvoj. S druge strane, postoje značajni potencijali za razvoj poljoprivrede i turizma. Sjeverni region ima i značajne šumske i vodne resurse, ali je potrebno pažljivo razmotriti prijetnje od neodržive upotrebe, kako bi se spriječila degradacija tih resursa ubuduće.

Ključni problemi životne sredine

Najvažniji problemi životne sredine obuhvataju:

• Stare i zagađujuće industrije (tehnologije) – zagađivanje određenih lokacija i loše ekološke učinke glavnih zagađivača (Kombinat aluminijuma Podgorica, Željezara Nikšić, Termoelektrana Pljevlja);
• Visok stepen zagađenosti iz urbanih izvora – čvrsti otpad, otpadne vode ; nerazvijena komunalna infrastruktura takođe predstavlja prepreku za ekonomski (a naročito za turistički) razvoj;
• Neodrživa upotreba/ pretjerana eksploatacija resursa kao što su energija , vode i šume;
• Sve veći uticaj saobraćaja – kako drumskog (nezadovoljavajući kvalitet goriva, stara vozila, zagušenost u velikim gradovima i loš sistem javnog saobraćaja, potreba za izgradnjom novih puteva) tako i pomorskog (nepostojanje mjera za rješavanje pitanja zagađenja koje izazivaju brodovi/ plovila);
• Prijetnje za biodiverzitet (zbog nestajanja staništa pojedinih vrsta, kao i prekomjernog iskorišćavanja komercijalnih vrsta);
• Problemi sa upotrebom zemljišta i neplanskom gradnjom, pri čemu je neplanska gradnja posebno izražena na lokacijama koje su atraktivne za razvoj turizma.

S druge strane, sistem upravljanja životnom sredinom je slab i nema kapaciteta da riješi ove probleme na efikasan način. Najvažniji problemi obuhvataju slab/ mali institucionalni kapacitet, fragmentirane i ponekad kontradiktorne zakone i njihovo slabo poštovanje u praksi, nezadovoljavajuće finasiranje (manje od 0.1% BDP-a se troši iz javnih izvora na zaštitu životne sredine). Sistemi monitoringa i informisanja ne obezbjeđuju dobru informacionu osnovu za odlučivanje, dok ekološki pokazatelji često nijesu dostupni i/ili nisu uporedivi. Postoji veliki prostor za poboljšanje vezano za pristup informacijama i učešće javnosti u procesu odlučivanja o pitanjima životne sredine. Crna Gora kasni i u ispunjavanju svojih obaveza po osnovu međunarodnih sporazuma (npr. UNFCCC - Okvirna UN konvencija o klimatskim promjenama, CBD – Konvencija o biološkom diverzitetu).

Pitanje uprave

Proces decentralizacije je u toku, ali puno toga još treba uraditi, naročito kada je u pitanju jačanje uloge lokalnih vlasti. Uloga civilnog sektora je slaba, iako u porastu. Konsultacije (između javnog, privatnog i civilnog sektora) i participacija su rijetki u procesu kreiranja i implementacije politika, dok je klima nepovjerenja često prisutna u javnom životu. Uloga centralne vlasti je još uvijek vrlo jaka. Formulisanje anti-korupcijske strategije i politike je u toku.

Implementacija koncepta održivog razvoja u Crnoj Gori zahtijevaće fundamentalne promjene i uvođenje koncepta dobre uprave, koji podrazumijeva djelotvornu interakciju između svih društvenih aktera – vladinih, nevladinih, ekonomskih, socijalnih, kulturnih i vjerskih, umjesto koncepta upravljanja bez sprovođenja otvorenih participativnih i konsultativnih procesa. U tom smislu biće neophodne i značajne institucionalne promjene.

3. Identifikacija glavnih izazova

Izazov evropskih integracija

Aprila 2005. godine Evropska komisija je dala pozitivnu ocjenu Studije izvodljivosti o spremnosti Srbije i Crne Gore da otpočne pregovore za Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju. Proces harmonizacije sa standardima i propisima EU je već otpočeo (uglavnom kroz zakonodavne reforme) i očekuje se da postane pokretačka snaga u formulisanju ne samo ekonomske već i socijalne i politike zaštite životne sredine u Crnoj Gori. Međutim, taj proces će takođe predstavljati krupan izazov i u pogledu institucionalnih kapaciteta i u smislu obezbjeđivanja sredstava neophodnih za postizanje standarda EU u pojedinim oblastima.

Izozov globalizacije i konkurentnost u privatnom sektoru

U dugotrajnom i kompleksnom procesu tranzicije ka tržišnoj ekonomiji, Crna Gora još nije dovoljno iskoristila proces globalizacije, dok njena ekonomija može u isto vrijeme biti izložena negativnim aspektima procesa otvaranja. Neophodno je identifikovati politike koje će stimulisati proizvodne kapacitete i konkurentnost uz puno mobilisanje svih dostupnih ljudskih i finansijskih resursa, lokalnog stanovništva i njegovih preduzetničkih talenata.

Izazov implementacije ekonomskih reformi i obezbjeđivanje uravnoteženog ekonomskog razvoja

Osnovni izazovi u oblasti ekonomije uključuju slijedeće: okončanje procesa privatizacije i stvaranje uslova za otvorenu, konkurentnu i efikasnu ekonomiju (sa privatnim sektorom kao pokretačem), povećanje zaposlenosti i mogućnosti za stvaranje prihoda, privlačenje stranih investicija, obezbijeđivanje bržeg razvoja sjevera, unapređenje infrastukture, bolju iskorištenost turističkih i poljoprivrednih potencijala, obezbjeđivanje poštovanja propisa zaštite životne sredine i primjene principa „zagađivač/korisnik plaća“ i obezbjeđivanje pravične raspodjele koristi među svim regionima i grupama stanovništva.

Izazov integrisanja zahtjeva održivosti u razvojne politike

Imajući u vidu slabo dosadašnje iskustvo, integracija zahtjeva održivosti u razvojne politike će predstavljati poseban izazov. U nekim slučajevima, ovaj izazov će biti izražen i zbog nesigurnosti i nedostatka informacija potrebnih za donošenje odluka. Podizanje nivoa svijesti i izgradnja kapaciteta za implementiranje koncepta održivog razvoja su, zbog toga, od najveće važnosti. Istovremeno, treba osigurati bolju koordinaciju i konsultacije između raznih sektora (unutar vlade, kao i između vlade i privatnog i civilnog sektora). Sve sektorske politike treba da uključuju zahtjeve održivosti i to u najvećoj mogućoj mjeri. Tamo gdje informacije nijesu dostupne, treba primijeniti princip predostrožnosti u kreiranju politika i odlučivanju.

Takođe je važno poboljšati koordinaciju međunarodne razvojne pomoći i koristiti je na najdjelotvorniji i održiv način.

Još jedan izazov je poboljšanje regionalne saradnju tako da ona doprinese postizanju ciljeva održivog razvoja.

Izazov poboljšanja životnog standarda, smanjenja siromaštva i socijalne isključenosti

Oko 12% crnogorskog stanovništva živi ispod linije siromaštva, a za blizu 35% se procjenjuje da je ekonomski ugroženo . Glavni izazov će biti ubrzanje ekonomskog rasta uz poboljšanje sistema socijalne zaštite i uvođenje novih mjera koje imaju za cilj da zaštite ranjive slojeve stanovništva od daljeg negativnog uticaja prelaska na tržišne uslove (kao što su npr. povećanje cijene električne energije i cijena osnovnih usluga). Imajući u vidu višedimenzionalnu prirodu siromaštva, smanjenje siromaštva i poboljšanje životnog standarda neće zahtijevati samo ekonomski rast i tradicionalne mjere socijalne zaštite, već i posebne napore kako bi se ovom dijelu stanovništva omogućilo da izađe iz klopke siromaštva (poboljšanja u upravi tj. upravljanju, aspekti ljudskih prava, bolje obrazovanje i pristup uslugama i resursima, poboljšanje rodnog balansa itd.).

Izazov reforme sektora obrazovanja

Osnovni zadatak tekuće reforme sektora obrazovanja biće da se obezbijedi razvoj vještina i znanja koji su prilagođeniji zahtjevima moderne ekonomije. Koncept održivog razvoja treba da postane dio nastavnih planova i programa na svim obrazovnim nivoima, zajedno sa etičkim vrijednostima koje se nalaze u osnovi tog koncepta. Integracija koncepta održivog razvoja u obrazovne programe, u kombinaciji sa drugim mjerama (uključujući i neformalno obrazovanje), uticaće na jačanje svijesti o održivom razvoju i na promjenu sadašnjih, često neodrživih obrazaca ponašanja. Promjena svijesti je ujedno i jedan od ključnih preduslova za ostvarivanje ciljeva održivog razvoja. U sklopu reforme sistema obrazovanja, obrazovne institucije treba takođe podstaći da sarađuju sa privatnim sektorom i da razvijaju istraživačke sposobnosti na raznim poljima modernih tehnologija.

Izazov poboljšanja upravljanja prirodnim resursima i smanjenja zagađenja

Potrebne su značajne promjene u svim segmentima sistema upravljanja životnom sredinom da bi se: obezbijedila efikasnija upotreba vode i energije i smanjila zagađenje vode i vazduha; na najmanju moguću mjeru sveo negativan uticaj otpada i podstaklo racionalnije korišćenje resursa; obezbijedila bolja politika i planovi u oblasti uređenja prostora, te osiguralo njihovo sprovođenje; zaštitio bio-diverzitet, obezbijedilo očuvanje zaštićenih i osjetljivih prirodnih i kulturnih područja i osiguralo održivo korišćenje šuma.

Prioritetne akcije koje, između ostalih, treba preduzeti u raznim međusobno povezanim oblastima su:

• Poboljšanje u upravljanju vodnim resursima (kroz poboljšanje poljoprivrednih tehnika, racionalnije korišćenje vode u naseljima i industriji, recikliranje korištene vode itd.).
• Štednja energije i efikasnija kontrola zagađenja vazduha (kroz bolji menadžment u industriji i energetici, razvoj održivog saobraćaja, energetski efikasniju gradnju stanova i kuća, razvoj obnovljivih izvora energije itd.).
• Promovisanje uravnoteženog regionalnog razvoja, zasnovanog na održivom iskorištavanju dostupnih resursa i komparativnih prednosti, i kontroli pritisaka od turizma i migracija stanovništva, odnosno kontroli rizika od depopulacije.
• Razvoj djelotvornih administrativnih i finansijskih kapaciteta za investicije potrebne za adekvatan tretman otpadnih voda i otpada (komunalnih i industrijskih), kako bi se suzbilo zagađenje voda.
• Identifikacija i uključivanje svih aktera i zainteresovanih strana u proces implementacije prioritetnih akcija.

4. Identifikacija i uključivanje aktera i zainteresovanih grupa

Vlada je zasigurno jedan od ključnih aktera u izradi i implementaciji Strategije održivog razvoja. Kako je ranije pomenuto, crnogorska Vlada je već izrazila svoju posvećenost principima održivog razvoja. Ipak, potreban je dodatni rad na usvajanju holističkog i održivog pristupa razvoju i na preduzimanju praktičnih koraka na implementaciji takvog pristupa. Da bi se sproveli ti procesi i mjere, potrebna je bolja koordinacija i izgradnja kapaciteta sa jedne i uvođenje koncepta dobre uprave (governance) sa druge strane.

Potrebno je ustanoviti trajan dijalog među svim segmentima društva o tome kako prevazići razne razvojne izazove i poboljšati ekonomske, socijalne i ekološke uslove. Posebno je važno identifikovati i omogućiti uključivanje marginalizovanih aktera/ zainteresovanih grupa – onih koji do sada nijesu imali moći da utiču na kreiranje politka, a koji pak mogu značajno uticati na implementaciju, odnosno na koje sprovođenje politika može značajno uticati. Uključivanje različitih zainteresovanih strana predstavlja preduslov za prihvatanje Strategije od strane šireg kruga društvenih aktera i predstavlja ključ za uspješnu implementaciju.

To dalje znači da je, osim uključenja Vlade i međunarodnih razvojnih institucija, neophodno obezbijediti odgovarajuće učešće onih zainteresovanih strana koje do sada nijesu imale veću ulogu u procesu kreiranja politika. U crnogorskim uslovima, to zahtijeva povećanu ulogu lokalnih tijela, nevladinih organizacija, obrazovnih i naučno-istraživačkih institucija, poslovnog sektora i strukovnih udruženja u oblikovanju i implementaciji Strategije održivog razvoja i ostvarivanje djelotvornog i trajnog dijaloga među svim zainteresovanim stranama.

Lokalna tijela

Što se tiče lokalnih uprava i njihove uloge u strategiji održivog razvoja, osnovni procesi koji su neophodni u Crnoj Gori su nastavak decentralizacije, uz obezbjeđivanje više fiskalne i potrošne moći lokalnih uprava i povećanje njihovog kapaciteta i koordinacije. Bolja saradnja među različitim nivoima vlasti je takođe neophodna, zajedno sa razjašnjenjem nekih preklapanja nadležnosti koje trenutno postoje. Istovremeno, posebnu pažnju treba posvetiti pokretanju i korištenju regionalnih mreža za saradnju među gradovima i opštinama, i primjeni dobre međunarodne prakse. Implementacija Lokalne agende 21 je takođe veoma važna da bi se u potpunosti iskoristili potencijali kojima lokalne uprave raspolažu za postizanje održivog razvoja.

Nevladine organizacije

Uloga nevladinih organizacija je sve veća u Crnoj Gori, iako je u poređenju sa nekim razvijenijim zemljama ta uloga još uvijek slaba, pogotovo kada se radi o kreiranju politika i donošenju odluka. Još mnogo toga ostaje da se uradi na jačanju partnerstava između nevladinih organizacija i ostalih sektora u društvu i obezbjeđivanju kanala i sredstava za djelotvorniji/značajniji doprinos nevladinog sektora ukupnim društvenim procesima.

Treba, takođe, poboljšati saradnju između nevladinih organizacija na regionalnom (Balkan, Mediteran) nivou, kao i globalno.

Obrazovne i naučno-istraživačke institucije

Obrazovne institucije imaju ključnu ulogu i na ekonomskom i na socijalnom/ekološkom polju. Tekuća reforma treba da se fokusira na unapređenje vještina i znanja mladih ljudi tako da budu u stanju da postanu dio/doprinesu modernoj i produktivnoj ekonomiji (tj. da budu konkurentni na globalnom tržištu), ali takođe da se fokusira na uvođenje principa i vrijednosti održivog razvoja. Posebno je važno da pristup obrazovanju bude garantovan siromašnima i da obrazovanjem budu ravnomjerno obuhvaćena oba roda.

Obrazovne i naučno-istraživačke institucije treba da odigraju krupnu ulogu i u pogledu istraživanja i razvoja, funkciji koja je u Crnoj Gori zanemarena tokom poslednjih godina zbog teške ekonomske situacije. Treba uložiti napore da se u obrazovnim i naučno-istraživačkim institucijama podstakne funkcija istraživanja i razvoja i da one postanu aktivniji akteri u procesima održivog razvoja.

Poslovni sektor (privatni i javni) – pojedinačna preduzeća i poslovne asocijacije

Potencijal kojim poslovni sektor može doprinijeti održivom razvoju je uglavnom neiskorišten u Crnoj Gori. Prestrukturiranje i privatizacija velikih preduzeća je u toku, a ti procesi treba da doprinesu poboljšanju njihove efikasnosti sa jedne, odnosno poboljšanju njihovih učinaka u odnosu na životnu sredinu sa druge strane (uključujući bolje upravljanje vodom i otpadom, smanjenje emisija, povećanje energetske efikasnosti i slično). Istovremeno treba učiniti napore da preduzeća budu odgovornija i svjesnija svojih društvenih odgovornosti, putem kombinacije regulatornih i tržišnih mjera i proširene odgovornosti, kao i kreiranjem partnerstava sa poslovnom zajednicom. Isto bi trebalo da važi i za rastući sektor malih i srednjih preduzeća i za poslovne asocijacije koje mogu odigrati ulogu katalizatora. To je posebno važno u svjetlu budućih evropskih integracija i može donijeti korist ne samo u oblasti zaštite životne sredine, već i u oblasti konkurentnosti.

Treba ohrabriti kompanije da da rade na uvođenju najnovijih ISO sertifikata, te da primjenjuju Šemu ekološkog menadžmenta i kontrole, eko-označavanje i slične šeme za svoje proizvode i aktivnosti. Spremnost pojednačnih kompanija i asocijacija da djelotovorno integrišu pristup održivog razvoja (u smislu odgovornosti, etike, zaštite životne sredine i upravljanja) treba stimulisati/ zahtijevati u najvećoj mogućoj mjeri.

5. Oblasti za priortetno djelovanje

Održivao upravljanje vodnim i šumskim resursima

Veoma velika potrošnja vode po glavi stanovnika (za stanovništvo koje se snabdijeva sa javnih sistema za vodosnabdijevanje), nedovoljna zaštita podzemnih i površinskih vodnih resursa i pretjerano iskorištavanje resursa iz korita rijeka (pijesak i šljunak), što doprinosi opasnosti od poplava i skretanju toka rijeka, predstavljaju osnovne oblasti u kojima treba djelovati. Potrebne su i značajne institucionalne promjene da bi se uvelo upravljanje rječnim basenima, kako to zahtijevaju relevantni propisi EU.

Prioritetne akcije treba da uključe efikasnije planiranje i upravljanje vodnim resursima, uključujući prečišćavanje i ponovnu upotrebu korištene vode, renoviranje distributivnih sistema kako bi se izbjegli gubici na mreži i tehnike navodnjavanja koje štede vodu.

Što se tiče šuma, prioritetne akcije treba da riješe pitanja nelegalne i neplanske sječe, loše prakse sječe i upravljanja šumama i sprječavanja bolesti drveća i požara.

Održivo upravljanje morem i obalnim područjem

More i obalno područje predstavljaju jedan od najvrijednijih resursa Crne Gore, a ipak su izloženi višestrukim pritiscima. Prvi koraci ka razvoju integrisanog upravljanja morem i obalnim područjem su u toku. Taj proces treba ubrzati, ojačati kapacitete i poboljšati regionalnu saradnju. Prioriteti uključuju planiranje i uređenje prostora, kontrolu i sprečavanje zagađenja čvrstim i tečnim otpadom, kontrolu i sprečavanje zagađenja koja potiče od pomorskog transporta, zaštitu biodiverziteta i ublažavanje negativnih socijalnih i kulturnih uticaja turizma.

Energija i zagađenje vazduha

U apsolutnim veličinama, Crna Gora ne doprinosi značajno problemima klimatskih promjena i zagađenju vazduha zbog malog obima svoje ekonomije. Međutim, relativni podaci zabrinjavaju budući da pokazuju velike intenzitete upotrebe energije i emisija koji nijesu održivi. Energetska efikasnost je veoma niska (gotovo tri puta niža nego što je prosjek u OECD zemaljama, kada se mjeri kao energija koja se upotrijebi da bi se proizvela jedna jedinica BDP-a).

Domaća proizvodnja električne energije potiče 2/3 od hidroelektrana, a 1/3 od termoelektrana. Najveći potrošači su Kombinat aluminijuma Podgorica (na koji otpada gotovo polovina ukupne potrošnje) i domaćinstva (električna energija se koristi za grijanje u gotovo polovini domaćinstava u Crnoj Gori). Veliki deficit električne energije i nizak nivo iskorištenosti hidroenergetskog potencijala su osnovni razlozi koje navode zagovornici gradnje velikih hidroelektrana, sa branama i akumulacijama koje mogu ugroziti vrijedne prirodne resurse, od kojih su neki i pod nacionalnim i pod međunarodnim režimom zaštite. Male hidroelektrane i solarna energija su uglavnom nedovoljno iskorištene, mada za njih postoji značajan potencijal.

Prioritetne akcije uključuju mjere za povećanje energetske efikasnosti (kako u industriji, tako i u javnom sektoru i domaćinstvima) i promovisanje korištenja obnovljivih izvora, detaljnu i pažljivu procjenu uticaja u slučaju gradnje velikih hidroelektrana, modernizaciju postojeće odnosno primjenu savremenih tehnologija u slučaju gradnje novih termoelektrana, poboljšanje mreže za praćenje zagađenja vazduha u glavnim gradovima/zagađenim oblastima, uspostavljanje praćenja emisija od strane pojedinačnih zagađivača/sektora, itd.

Održivi turizam

Da bi se osigurala održivost sektora turizma i dao doprinos održivom razvoju, moraju se uzeti u obzir uticaji na životnu sredinu kao što su zagađenja i izgradnja u obalnom području, kao i socijalni i kulturni uticaji turizma. Tokom poslednjih godina, turizam na primorju karakterišu kratke turističke sezone (obično dva ljetnja mjeseca) sa velikim brojem turista (uglavnom) niske platežne moći. Takav turizam i za njega karakteristične fluktuacije stanovništva su obično praćeni značajnim ekološkim (i socijalnim/kulturnim) uticajem, a malim prihodima.

Potražnja za turističkim uslugama (kao što je smještaj) podstakla je neplansku (često i nelegalnu) gradnju duž uskog pojasa obale. Slično, pojava neplanske gradnje karakteristična je i za atraktivne lokacije na sjeveru. Ovaj trend se mora zaustaviti i negativne posljedice ublažiti, a buduću gradnju treba pažljivo planirati.

Potrebne su mjere za povećanje prihoda generisanog turizmom, uključujući i poboljšanje infrastrukture (putevi, vodosnabdijevanje) i poboljšanje nivoa usluga. Posebnu pažnju treba posvetiti boljem iskorištavanju nacionalnih i kulturnih specifičnosti za razvoj turizma.

Potencijali za razvoj turizma u centralnom i sjevernom regionu su slabo iskorišteni – planine, planinske rijeke, jezera, nacionalni parkovi i bogat biodiverzitet se mogu iskoristiti za razvijanje nove i/ili dopunjavanje postojeće turističke ponude Crne Gore. Istovremeno, zahtjeve održivosti treba ugraditi u takav razvoj od samog početka da bi se spriječili budući negativni uticaji. Prioritet treba da imaju razvoj eko-turizma, seoskog turizma i sličnih vrsta turizma koji imaju nizak stepen uticaja na životnu sredinu.

Zaključak je dakle da Strategija održivog razvoja treba da postavi ciljeve i identifikuje aktivnosti u sljedećim oblastima:

• diversifikacija turističkih destinacija (primorje i unutrašnjost Crne Gore) i produženje turističke sezone na cijelu godinu što bi bilo zasnovano na boljoj iskorištenosti kulturnog i prirodnog nasljeđa;
• promovisanje planiranja i uređenja prostora koji pogoduju razvoju vidova turizma manje štetnih po životnu sredinu, uz pripremu studija za procjenu uticaja i kapaciteta okruženja da podnese određeni obim turističkih aktivnosti.

Održivi transport

U većim gradovima javni prevoz nije dovoljno razvijen i nezadovoljavajućeg je kvaliteta. Gužve u saobraćaju su se povećale tokom poslednje decenije, što doprinosi problemima zagađenja vazduha u centrima većih gradova. Starost automobila je nezadovoljavajuća, kao i mjere kontrole kvaliteta goriva.

Međugradska transportna infrastruktura (drumska i željeznička) je u lošem stanju – postoji očigledna potreba za renoviranjem mreže i poboljšanjem uloge željezničkog transporta. Izgradnju novih puteva treba pažljivo planirati i procijeniti sa stanovišta zaštite životne sredine. Poboljšanje transportne infrastrukture je posebno važno za bolju iskorištenost resursa na nedovoljno razvijenom sjeveru, kao i za bolji pristup/prolaz kroz cijelu Republiku.

Zaštita biodiverziteta i očuvanje prirodnih, pejzažnih i kuturnih vrijednosti (posebno u zaštićenim područjima)

Priroda Crne Gore, uključujući bogati biodiverzitet i specifične pejzažne i kulturne vrijednosti, je jedno od njenih najvećih bogatstava. Po broju vrsta po jedinici površine, Crna Gora se ubraja među prve zemlje u Evropi, a ujedno je i dom mnogim endemskim vrstama . Dio teritorije zaštićen nacionalnim zakonodavstvom je relativno mali - 7,1% teritorije ima status nacionalnih parkova i zaštićenih područja. Sa druge strane, međunarodnim zakonodavstvom zaštićen je značajan dio teritorije Crne Gore. U okviru UNESCO-a zaštićen je basen rijeke Tare (program Čovjek i biosfera - MAB od 1977. godine), Kotorsko-risanski zaliv (1979) i Nacionalni park Durmitor (1980). Takođe, Skadarsko jezero se od 1995. godine nalazi na listi međunarodno značajnih močvarnih područja kao stanište vodenih ptica, saglasno Konvenciji o močvarnim područjima (Ramsarska konvencija).

Postoje brojni pritisci na biodiverzitet, čak i u zaštićenim područjima, koji se prije svega ogledaju u prekomjernoj eksploataciji (šuma, biljnih i životinjskih vrsta, ribljeg fonda, komercijalno značajnih vrsta) i ugrožavanju staništa (eksploatacija pijeska, izgradnja infrastrukture, neadekvatna urbanizacija). Evidentni su i pritisci na pejzažne i kulturne vrijednosti.

Postoji ogroman prostor za poboljšanje prakse na polju zaštite prirode i očuvanja kulturnog naslijeđa) (npr. priprema inventara vrsta, usklađivanje i sprovođenje popisa, harmonizacija sa zakonodavstvom EU, upravljanje zaštićenim područjima, prekogranična saradnja), a potrebno je uraditi i niz koraka da bi se osigurala djelotvorna zaštita integralnih vrijednosti biodiverziteta i ispunili zahtjevi Konvencije o biološkom diverzitetu (CBD).

Održivi urbani razvoj

Usljed slabe prakse i ne-sprovođenja propisa u oblasti planiranja i uređenja prostora, izraženi su problemi sa urbanim razvojem (najuočljiviji su kroz lošu infrastrukturu za neplanski/nezakonito podignuta naselja) i promjenom namjene prostora. Neplanski/nezakonito podignuta naselja su u pojedinim slučajevima dom za neke od marginalizovanih/siromašnih grupa stanovništva.

Stambeni problemi su očigledni za značajan postotak stanovništva, mada generalno posmatrano postoji višak stambenog fonda. Najviše razloga za brigu postoji kod socijalno i ekonomski ugroženih slojeva stanovništva koji često žive u smještaju ispod standarda.

Strategija će, između ostalog, postaviti ciljeve u sljedećim oblastima:
• politika prostornog i urbanističkog planiranja, usmjerena na promovisanje regeneracije urbanog prostora i održivi razvoj kroz participativno planiranje;
• promovisanje održivog gradskog prevoza;
• promovisanje humanog života u gradu.

Održiva poljoprivreda i ruralni razvoj

Potencijal za poljoprivredni razvoj se ne koristi dovoljno, a predstavlja značajnu mogućnost za razvoj/rast, pogotovo u odnosu na proizvodnju zdrave hrane. Razvoj poljoprivrede bi, takođe, mogao pomoći da se uspore negativni trendovi kao što je napuštanje sela i migracije sa sjevera Republike i da se poveća zaposlenost. Međutim, potrebni su značajni podsticaji i poboljšanje uslova života da bi se postigao uravnoteženiji razvoj ruralnih oblasti. Turizam je takođe oblast koja bi mogla doprinijeti razvoju ruralnih oblasti.

Prirotetne aktivnosti treba preduzeti u pravcu integrisanijih, raznovrsnijih i participatornih oblika ruralnog razvoja, unutar sveobuhvatne politike razvoja poljoprivrede koja integriše ekološke aspekte i promoviše sinergiju između poljoprivrede, turizma, industrije i usluga, da bi se obezbijedilo održivo upravljanje vitalnim resursima (zemljište, biodiverzitet, voda), ograničili faktori rizika (požari, poplave, zagađenje), ponudio izlaz iz ruralnog siromaštva i smanjio odlazak sa sela (urbane sredine, primorje i emigracija).

6. Institucionalna i finansijska sredstva potrebna za prevazilaženje izazova

Potreban je značajan porast institucionalnih sposobnosti i značajna finansijska sredstva da se prevaziđu izazovi i postigne napredak u ostvarivanju ciljeva održivog razvoja. Stoga je neophodno:

• Izgraditi kapacitete i podići nivo svijesti za/o konceptu održivog razvoja. Izgradnja kapaciteta i podizanje nivoa svijesti su neophodni na svim nivoima i među svim zainteresovanim stranama, uključujući i kratkoročne mjere i sistemske, dugoročne procese (npr. putem reforme obrazovnog sistema).
• Mobilisati sve relevantne zainteresovane strane, ne samo na nacionalnom, već i na regionalnom i globalnom nivou i izgraditi partnerstva. Mobilizacija zainteresovanih strana je posebno važna kao sredstvo za obezbjeđivanje dobre prihvaćenosti strategije i za izgradnju povjerenja među različitim akterima, pogotovo u nacionalnom kontekstu.
• Postaviti realne ciljeve i prioritete i usaglasiti konkurentne prioritete.
• Mobilisati neophodne finansijske resurse iz svih dostupnih izvora; i
• Učiniti napore da se poboljša djelotvornost međunarodne pomoći za implementiranje koncepta održivog razvoja.

U zaključku se može reći da održivi razvoj podrazumijeva kontinuirani proces koji treba sprovoditi bez rigidnosti - fleksibilno i putem institucionalnih sredstava koje je neophodno stalno prilagođavati promjenljivim okolnostima, i koji treba voditi poboljšanim upravljanjem i dijalogom između svih strana uključenih u taj proces.

U tom smislu, postojeća finansijska i institucionalna sredstva treba proširiti, povećati i koristiti efikasnije, a istovremeno stvarati i koristiti nova sredstva i instrumente za djelovanje. Konačno, treba identifikovati i implementirati mehanizme monitoringa i indikatore održivog razvoja, koji su u skladu sa onima razrađenim od strane Mediteranske komisije o održivom razvoju (MCSD), da bi se evaluirali rezultati preduzetnih prioritetnih akcija.